.: 2012

Jedan dan Luka iz Rijeke cubodelubo predlozio mi je ideju da skupa napravimo izlozbu na temu posavskih kuca , namjestaj od stare gradje , 100 godisnjeg hrasta od srusenih štala ili razrusenih posavskih kuca koje se vise nemogu preslozit . Prijavio nas je s tom temom na ULUPUH-ov natjecaj za izlozbe posto je clan , na kojem smo dobili prostor u Tkalcicevoj ulici 14 u Zagrebu , otvorenje izlozbe ce biti 12.7.2012 i svi koje zanima ste pozvani doci , vidjeti i isprobati namjestaj .

Cijeli proces od pronalazenja drveta , rada na njemu do zavrsnih dodira bio je izazov pogotovo za mene jer s takvim drvetom nisam jos radio i nisam znao sto me ceka na tom putu .Luka je dosta iskusniji jer vec duze vrijeme izradjuje namjestaj od starog hrasta . Sada vidim koliko je potencijal te reciklaze i tog drveta ,jer su rezultati za mene odlicni . Boje i tekstura koje se nalaze ispod kore vremena i povijesti drveta su ocaravajuci .
Nisam se trudio previse sakriti niti rupe od crva , niti raspukline jer svi ti detalji pricaju jednu pricu o povijesti drveta ,pricu o vremenu u kojem se zivjelo .
Pokusali smo uzeti nesto staro , nesto odbaceno , i izraditi funkcionalne , modernih linija komade namjestaja vise prilagodjenih nasem vremenu i ja mislim da smo uspjeli u onom sto smo naumili .
Volio bih cuti vase misljenje o komadima , slobodno ostavite komentare.
Slike od Luke cu stavit kad ih dobijem.

Ideja komode je izgled naslaganih greda u kojima se skrivaju ladice
dimenzije : 180 x 56 x 75

Okvir za ogledalo

Niski stolic za boravak (sa kotacima kojih trenutno na slikama nema)
dimenzije 70 x 60 cm
-na sredini izdubljena zdjela za voce i sl.
-bokovi su svi odrezani po kutem 35 stupnjeva ,tako da gornja ploha izgleda tanjeodozgora nego sto je

Fotelja sa koznim tapicirungom .
Na fotelji sam napravio spoj sjedista i naslona na nacin kako su bokovi na kucama bili spojeni , to je Hrvatski stari spoj na kucama. Njemacki spoj je dosao kasnije "lastin rep".
Na zadnjoj strani naslona ostavio sam vremenski tretirano drvo , i ujedno izgled vanjske strane zidova kuca.
Naravno malo je rucno obruseno da se netko ne naspranji .

Treći život drveta

'Treći život drveta' je izložba unikatnog drvenog namještaja inspiriranog arhitekturom hrvatske Posavine. Namještaj je rađen od recikliranog hrastovog drveta, odnosno drveta koje je proživjelo dva prethodna života – prvi, kao stablo, i drugi, kao određeni uporabni predmet (u ovom slučaju građa za kuću ili štalu), nakon čega je na neki način odbačeno.

Ideja za izložbu koja je hommage posavskoj drvenoj kući nastala je gotovo slučajno - tražeći po oglasnicima materijal za izradu namještaja pogodan za reciklažu. Već kratak pregled nekog od internet-oglasnika otkriva da je jedino drvo koje se kod nas može kupiti za recikliranje upravo građa drvenih kuća kontinentalnog dijela Hrvatske.

Krenuvši obilaziti te oglase shvatio sam kako se stoljetna hrastovina gotovo uopće ne koristi za obnovu preživjelih drvenih kuća, nego se najčešće koristi kao materijal za izradu klupa i stolova, 'seljačkih podova' u novodobnim vilama, ograda, stepenica, kamina i lažnih stropnih greda u obnovljenim istarskim kućama i slično; ukratko, za neke pomalo neplemenite namjene. Koliko sam uspio saznati, velik dio toga se izvozi, postoje ljudi koji se dugi niz godina bave trgovinom rabljenim drvom. Tu se počela stvarati priča mnogo zanimljivija nego što je djelovalo na početku, pa je prijatelj Nikica Klobučar predložio da napravimo audio-dokumentarac sa pričama na koje smo naišli - svjedočanstvima žitelja posavskih sela, sa nekim autentičnim snimkama koje sačinjavaju proces kupnje i obrade drva, razgovora sa trgovcima, itd. Paralelno otkrivajući fascinantan svijet posavskih drvenih kuća, što kroz lutanje selima, što kroz tekstove arhitekta Davora Salopeka, poželio sam na izložbi dati i neke osnovne informacije o posavskim drvenim kućama. Time sam od kustosa dobio opasku da miješam kruške i jabuke, međutim u dobroj varijanti izložba će funkcionirati kao amalgam tri podcjeline – namještaja, audio-dokumentarca i priče o posavskim kućama i trgovini drvom prikazanoj na panoima.

Ja ne mislim da je prodaja građe drvenih kuća i štagljeva aprirori loša - vremena se mijenjaju, i komad drva koji je prije stotinu godina činio nečiji dom danas će njegovom unuku omogućiti da se prehrani. Čini mi se, međutim, da je to tužno. Prodaja u bescjenje sastavnih dijelova života naših predaka znači da mi sami nismo u stanju niti sačuvati njihovu staru vrijednost, niti od njih učiniti neku novu vrijednost. Da li je to zaista najviše što možemo učiniti - prodati šleper drvene građe kuća naših predaka proizvođaču namještaja u Italiju? Stoga je izložba ručno rađenog namještaja svojevrsni statement i moj odgovor na sveprisutne želje o brzom bogaćenju i opaskama kako se danas 'ništa ne isplati raditi'.

Obradu i pripremu drva za izradu namještaja radim sam; da, često uz pomoć mog prijatelja Narda, ali ne na način da imam unajmljenog radnika koji će odraditi prljavi dio posla, a ja ću kao veliki umjetnik doći i udariti završne note komadu. To je fizički naporan proces, ali i vrlo vrijedan: obrada drva starog dvjesto ili tristo godina znači i svojevrstan put kroz vrijeme. Blanjanjem površinskih slojeva drva, koji su ispucali od dugih godina izloženosti atmosferilijama, otkriva duboke, medne nijanse stare hrastovine toliko drugačije od 'novog' drva; otkriva, nadalje, pukotine i tragove ljudske ruke - trag čavla kojeg je netko zabio ili udarac sjekirom kojeg je seljak nanio kako bi se žbuka lakše primala za zidove kuće. To drvu daje patinu i karakter; čak i kada se dođe do zdrave jezgre drva, ti su tragovi neizbrisivi, i čine velik dio privlačnosti tog drva. Namještaj bi, u konačnici, trebao evocirati neke specifičnosti posavskih drvenih kuća - konstruktivne elemente, duh prostora kojeg imaju, ili duh namještaja koji je sačinjavao životne prostore naših predaka. Namještaj koji su koristili naši preci bio je, rekao bih, ni pretjerano strog ni pretjerano razigran, već kao što je arhitekt Salopek primjetio, realan odnos htijenja i mogućnosti.

Imam iskustvo rada sa kamenom i metalom, međutim drvo je materijal sa kojim u najvećoj mjeri ostvarujem komunikaciju. Obrada drva za mene nije jednosmjeran proces, nego dijalog; čini mi se da drvo reagira na to kakav sam čovjek neki određeni dan; jesam li smiren, nervozan, opušten, egoističan ili melankoličan. To je vid komunikacije i osobne provjere o kojem nakon nekog vremena postaješ ovisan.

Dok izrađujem namještaj, želim stvoriti komade koji su jednostavni, topli, ne napadno dizajnirani, sa kojima se netko može identificirati; komadi sa kojima će netko osjetiti bliskost kao što se osjeti bliskost sa seoskom arhitekturom, za razliku od hladnoće i distanciranosti koja ponekad karakterizira suvremeni dizajn. Možda je upravo zbog toga za mene važan mukotrpan proces obrade drva od prvog do zadnjeg koraka - jer vjerujem da se intenzitet potreban za stvaranje nekako osjeća u gotovom komadu namještaja.

Radim namještaj kakvog i sam želim imati u svojoj kući. Imam u bloku zapisan jedan citat o tome. Ne sjećam se točno, ali mislim da je od Bruce Maua:

In the early days of publishing, designers were both publishers and producers. They would produce their own things, projects that they believed in either commercially or culturally. The idea of design detached from the production of content is a relatively recent phenomenon. In the big historical sweep, it is tied to Fordism and Taylorism and the whole idea of specialization and the abstraction of the work process.

Danas se kuće obnavljaju u turističke svrhe (seoska domaćinstva); mene, međutim, zanima može li posavska drvena kuća biti nešto više od relikta prošlih vremena; može li biti osnova za neku novu, kvalitetnu izgradnju – kao što se u Skandinaviji i dalje rade kvalitetne, 'životne' drvene kuće. Možemo li konačno početi nešto proizvoditi, i probati premostiti prekid stoljetnog kontinuiteta u stvaranju – kako kuća, tako i namještaja i ostalih uporabnih predmeta – kontinuitet prekinut negdje nakon drugog svjetskog rata. Smisao izložbe je da stvaramo namještaj – da stvaramo – na temelju nečeg autohtonog, nečeg našeg, što je vremenom izgubljeno.

Tekst : Luka Jelušić

Fotografija : Ivica Drusany

Detalji